Dana 27. aprila 1947. godine, Beograd je ponovo disao fudbalom. Na stadionu Centralnog Doma Jugoslovenske Armije odigran je drugi večiti derbi, susret koji će postati stub jednog od najvećih sportskih rivalstava na Balkanu – između Crvene zvezde i Partizana. Utakmica je pripadala Prvoj saveznoj ligi u sezoni 1946/47, i bila je već očekivani spektakl za navijače oba tima.
Publika je na stadionu bila brojna i napeta – dok su tribine pucketale od očekivanja, igrači su izlazili na teren s jasno definisanim ciljevima. Crvena zvezda, koja je osvojila prvi derbi, želela je da potvrdi svoju dominaciju. Partizan je, s druge strane, bio odlučan da pokaže da rivalstvo neće biti jednostran, već da će obe strane morati da se bore za prestiž.
Igra je bila tvrda i taktički izbalansirana. Do 63. minuta rezultat je ostao 0:0, ali trenutak koji će ući u istoriju desio se kada je Branko Stanković, kapiten Crvene zvezde, nespretno ugurao loptu u sopstvenu mrežu – autogol koji je doneo Partizanu prvu pobedu u večitim derbijima. Taj trenutak je promenio dinamiku meča, ali i istoriju rivalstva: Partizan je osvojio ne samo bodove, već i moralnu prednost koja je postala simbolična za naredne susrete.
Posle meča, grad je još danima pričao o golu koji je odlučio rezultat. Navijači Partizana slavili su prvu istorijsku pobedu, dok su navijači Crvene zvezde analizirali grešku koja je koštala njihove miljenike. Ova utakmica nije bila samo sportski događaj – ona je definisala obrazac večitog rivalstva: napetost, drama i trenutci koji se pamte decenijama.
Drugi derbi pokazao je da Beograd poseduje fudbalsku tradiciju i energiju koja nadilazi teren, a autogol Branka Stankovića ostao je simbol prvog Partizanovog trijumfa u večitim derbijima. Svaki naredni susret nosi sećanje na 27. april 1947. – dan kada je rivalstvo postalo stvarnost, a istorija večitih derbija dobila svoj drugi, nezaboravni zapis.
